Mjesec se i dalje skuplja, a na površini nastaju rasjedi i potresi

Kako se unutrašnjost Mjeseca hladi, cijelo tijelo se polako skuplja. Prema podacima NASA-e, u posljednjih nekoliko stotina milijuna godina njegov se prečnik smanjio za oko pedeset metara, a zbog toga kora puca i stvaraju se rasjedi visoki desetine metara. Na Mjesecu se pritom bilježe i potresi koji mogu trajati satima i dosezati jačinu petog stepena.

Mjesec je nastao prije više od četiri milijarde godina u sudaru dva tijela, a od tog sudara ostala mu je unutrašnja toplota koja od tada polako izlazi u svemir. Kada se tijelo hladi, ono se skuplja, a znanstvenici taj proces uspoređuju sa sušenjem grožđa: koža se nabora jer postaje manja. Razlika je u tome što je Mjesečeva kora krta, pa se ne bora nego puca. Kada se to dogodi, jedan dio kore može biti gurnut preko susjednog i nastaje stepenica u tlu.

Takvih stepenica, odnosno rasjeda, na Mjesecu ima na hiljade. Neke od njih protežu se kilometrima, a visoke su desetine metara. Skupljanje nije jedini uzrok naprezanja: Zemljina gravitacija stalno vuče Mjesec, a i Mjesec vuče Zemlju, zbog čega na Zemlji nastaju plima i oseka. To povlačenje isteže unutrašnjost Mjeseca i stvara dodatno naprezanje, pa kada se ono zbroji sa skupljanjem, kora popušta.

Znanstvenici razlikuju dvije vrste mjesečevih potresa. Duboki nastaju stotinama kilometara ispod površine i posljedica su gravitacijskog povlačenja, dok plitki nastaju blizu površine, uz same rasjede, i izaziva ih skupljanje. Plitki su ozbiljniji jer mogu dosezati jačinu petog stepena i trajati satima, dok potres iste jačine na Zemlji obično traje sekunde. Da to nije samo teorija, pokazuju i podaci sa seizmometara koje su astronauti Apolla ostavili na površini: između 1969. i 1977. zabilježena su 28 plitkih potresa.

Kada su ti podaci uspoređeni sa slikama NASA-ine sonde u orbiti, pokazalo se da se osam potresa desilo unutar tridesetak kilometara od vidljivih rasjeda. Jedan takav rasjed nalazi se u dolini u kojoj je sletio Apollo 17. Riječ je o niskom grebenu visokom oko osamdeset metara, koji astronauti Cernan i Schmitt nisu ni znali da gledaju dok su tuda hodali. Thomas Watters iz Smithsonian instituta, koji vodi ta istraživanja, kaže da analiza daje prvi dokaz da su ti rasjedi i danas aktivni.

Južni pol Mjeseca postao je važna tačka za buduće misije jer se tamo pretpostavlja postojanje vodenog leda. NASA ga je odabrala za slijetanje misije Artemis III, a Kina planira slična slijetanja. Upravo taj kraj je i sklon potresima. Uz to je i tlo problem: na Mjesecu je gravitacija znatno slabija, pa se pri potresu prašina i kamenje mogu podići i putovati dalje nego na Zemlji. Watters to objašnjava time da nas na Zemlji jača gravitacija drži prikovane za tlo, dok je tamo to slabije.

Watters je pritom bio izričit da to nije razlog za uzbunu ni za odustajanje od istraživanja, nego podsjetnik da Mjesec nije mirno mjesto na kojem se ništa ne događa. Istraživanje se nastavilo, a ranije ove godine znanstvenici Smithsoniana objavili su da su na površini pronašli više od hiljadu do sada nepoznatih grebena. Riječ je o najmlađim oblicima na Mjesečevoj površini, nastalim istim silama koje uzrokuju skupljanje, što znači da taj proces traje i danas, iako je toliko spor da bi za primjetnu promjenu trebalo više milijuna godina.