Zašto Zemlja svake godine ipak postane lakša unatoč svemirskoj prašini koja pada na nju

Na Zemlju svake godine padne oko 40.000 tona prašine i ostataka meteora iz svemira, ali planeta zbog toga ipak ne postaje teža. Istodobno, iz atmosfere u svemir odlazi oko 95.000 tona vodika, pa je konačan godišnji bilans gubitak od oko 50.000 tona. Riječ je o vrlo maloj promjeni u odnosu na ukupnu masu Zemlje, ali pokazuje da planet ne prima i ne zadržava jednako sve što na njega dolazi.

Dnevno na Zemlju padne između 100 i 300 tona materijala iz svemira. To su ostaci kometa, smrvljeni asteroidi i prašina koja je ostala još iz vremena nastanka Sunčeva sustava. Veći dio te prašine izgori u atmosferi, no dio ipak dospije do tla. Navodi se i jednostavan kućni način provjere: ako se po travi razastre bijela plahta, ostavi nekoliko sati i zatim preko nje povuče magnet, na magnetu će ostati sitne čestice, a dio njih je svemirskog podrijetla.

Gubitak mase dolazi s druge strane, iz same atmosfere. Molekuli plina neprestano se kreću, a što je molekul lakši, to se brže kreće. Vodik je najlakši element koji postoji, a u gornjim slojevima atmosfere njegove molekule mogu postići brzinu dovoljnu da savladaju Zemljinu gravitaciju i odu u svemir. Ta se pojava u fizici zove Jeansovo bježanje. Godišnje tako nestane oko 95.000 tona vodika i oko 1.600 tona helija, a ti se plinovi ne vraćaju.

U usporedbi s time, Zemljino jezgro gubi zanemarivu količinu mase. U njemu je golem izvor topline koji pokreće radioaktivni raspad, a kako se unutrašnjost planete kroz milijarde godina polako hladi, gubi energiju. Budući da su energija i masa povezane, taj gubitak energije znači i gubitak mase. Procjena iznosi oko 16 tona godišnje. Također, zgrade, gradovi i sve što ljudi izgrade ne dodaju planeti masu, jer se koristi materijal koji je već na Zemlji, samo mu se mijenja oblik. Isto vrijedi i za rakete, jer je količina koju šaljemo u orbitu zanemariva.

Kada se sve zbroji, Zemlja godišnje izgubi oko 50.000 tona. Joanne O'Meara, profesorica fizike na Sveučilištu Guelph, to je opisala usporedbom prema kojoj je taj gubitak otprilike kao kada bi odrasli slon godišnje izgubio tek nekoliko crvenih krvnih stanica. Dodaje se i da bi, kada bi se taj tempo održao milijardu godina, Zemlja izgubila svega osam milijarditih dijelova svoje ukupne mase. Vodika u atmosferi ima toliko da bi za njegovo iscrpljivanje trebalo bilijuni godina, dok je helij druga priča jer ga je znatno manje, a jednom kada ode, ne može se nadoknaditi.