Nova studija Stanforda povezuje Veliko izumiranje s toplijom i slabije oksigeniranom vodom

Nova studija koju je vodio Stanford donosi do sada najjasniju sliku o permsko-trijaskom izumiranju, najvećem masovnom izumiranju na Zemlji prije otprilike 252 milijuna godina. Istraživanje, objavljeno u Proceedings of the National Academy of Sciences, povezuje razmjere izumiranja s biološkim osobinama životinjskih grupa i uvjetima u oceanima u vrijeme kada je nestalo 96 posto morskih vrsta i 70 posto kopnenih životinja.

Autori navode da su najteže pogođene bile grupe čiji metabolizmi najmanje podnose toplu i slabo oksigeniranu vodu. Takvi su uvjeti, prema studiji, prevladavali u većem dijelu svjetskih okeana dok se odvijalo Veliko izumiranje, a uzrokovani su naglim porastom vulkanske aktivnosti koja je u atmosferu oslobodila velike količine plinova koji zagrijavaju planetu, poput ugljičnog dioksida i metana.

U drevnim oceanima izumiranje je gotovo potpuno izbrisalo brahiopode i određene stanovnike morskog dna, poput morskih ljiljana. S druge strane, oko polovice mekušaca, među kojima su školjke i puževi, preživjelo je. Danas okeanima dominiraju mekušci, ribe i bodljokošci poput morskih zvijezda i morskih ježeva koji su tada preživjeli. Studija prvi put uključuje biološke odgovore i izumrlih i uspješnijih grupa, a ne oslanja se samo na modernije vrste.

Glavni autor studije Jose Andres Marquez, bivši doktorand u laboratoriji Erika Andersa Sperlinga na Stanfordu, rekao je da su htjeli riješiti misteriju zašto se danas na plaži skupljaju ljušture školjki i puževa, a ne brahiopoda. Sperling je rekao da nalazi pokazuju da su se izumiranja događala mnogo većim stopama kod organizama osjetljivijih na porast temperature vode i smanjenje dostupnosti kisika. Dodao je i da je ovo istraživanje, kako kaže, „posljednji čavao u kovčegu” za objašnjenje uzroka masovnog izumiranja u permi i trijasu.

Studija se nadovezuje na istraživanje iz 2018. godine, koje je također povezivalo gubitak kisika i zagrijavanje oceana s Velikim izumiranjem, ali je tada fiziološki skup podataka bio ograničen na moderne okeanske vrste koje su mjerili drugi znanstvenici. U novom radu, prema autorima, ta je praznina popunjena širim biološkim podacima o paleozojskim grupama, čime se dobila potpunija slika o tome koje su životinje nestale, a koje su preživjele i kasnije postale dominantne u morskim ekosustavima.