Foto: Freepik Premium
Europski sud za ljudska prava presudio je da je Hrvatska povrijedila pravo na slobodu izražavanja odvjetnici Ivani Raspović nakon što je kažnjena zbog kritika upućenih sucu u žalbi u jednom parničnom postupku. Sud u Strasbourgu ocijenio je da su domaći sudovi propustili sagledati njezine izjave u cjelovitom kontekstu te da izrečene novčane kazne nisu bile razmjerne legitimnom cilju zaštite autoriteta sudbene vlasti.
Prema priopćenju Ureda hrvatske predstavnice pred ESLJP-om, Raspović je zastupala stranku pred Općinskim sudom u Zadru. Nakon što je njezin tužbeni zahtjev odbijen, u žalbi je, među ostalim, napisala da sudac „očito ne radi svoj posao” te da problem nije u tužitelju nego u sudu ako sud „slabo čita ili ne vidi oznaku u tužbi”.
Zbog takvih navoda sudac joj je izrekao kaznu od 3000 kuna, odnosno oko 400 eura, zbog vrijeđanja suda. Kad je u žalbi protiv tog rješenja nastavila kritizirati suca i navodila da ne postupa po predmetima i da je zloupotrijebio ovlasti, izrečena joj je i druga kazna od 10.000 kuna, odnosno oko 1330 eura, koju je kasnije Županijski sud u Osijeku smanjio na 4000 kuna, oko 530 eura. Ustavni sud potom je odbio njezinu ustavnu tužbu.
ESLJP je naveo da su kazne predstavljale miješanje u pravo na slobodu izražavanja, iako su bile propisane zakonom i usmjerene na zaštitu autoriteta sudbene vlasti. Ključno je, prema ocjeni suda, to što hrvatski sudovi nisu dovoljno uzeli u obzir da su sporne izjave dane u okviru sudskog postupka, u žalbi protiv presude kojom je odbijen zahtjev njezine stranke, te da su bile dio interne komunikacije između odvjetnice i žalbenog suda.
Sud je podsjetio i da sudovi, kao i druge javne institucije, nisu izuzeti od kritike i javnog preispitivanja, uz napomenu da treba razlikovati kritiku od uvrede. U tom je okviru ocijenio da su Raspovićeve izjave bile oštre i zajedljive, ali usmjerene na nezadovoljstvo vođenjem postupka i njegovim trajanjem, a ne na vrijeđanje suca kako su to zaključili hrvatski sudovi.
Ured hrvatske predstavnice priopćio je i da činjenica kako odvjetnica još nije platila kazne nije bila važna za odluku, jer su one formalno izrečene i i dalje su pravno izvršive. Presuda je tako u hrvatskom pravosuđu otvorila pitanje granice između dopuštene kritike sudaca i sankcioniranja izraza u sudskim postupcima.