Europski sud: Hrvatska povrijedila pravo zadarske odvjetnice na slobodu izražavanja

Europski sud za ljudska prava presudio je u korist zadarske odvjetnice Ivane Raspović i utvrdio da joj je Hrvatska povrijedila pravo na slobodu izražavanja nakon što je kažnjena zbog kritika upućenih sucu tijekom sudskog postupka. Sud je ocijenio da domaći sudovi nisu dovoljno uzeli u obzir cjelokupan kontekst njezinih izjava.

Raspović je kao punomoćnica zastupala stranku u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Zadru. Nakon što je sud odbio tužbeni zahtjev njezine stranke, u žalbi je oštro kritizirala postupanje suca i navela da „sudac očito ne radi svoj posao” te da je problem suda, a ne tužitelja, to što sud navodno slabo čita ili ne vidi oznaku u tužbi.

Zbog tih navoda sudac joj je izrekao novčanu kaznu od 3000 kuna, odnosno oko 400 eura, zbog vrijeđanja suda. Raspović je potom u žalbi na to rješenje nastavila kritizirati njegov rad, tvrdeći da ne postupa po predmetima, da ne obavlja svoj posao te da je zloupotrijebio ovlasti. Zbog tih izjava kažnjena je s dodatnih 10.000 kuna, odnosno oko 1330 eura, a Županijski sud u Osijeku kasnije je tu kaznu smanjio na 4000 kuna, oko 530 eura.

Njezinu ustavnu tužbu odbio je Ustavni sud, koji je ocijenio da je ograničenje slobode izražavanja bilo razmjerno cilju zaštite autoriteta i ugleda sudbene vlasti. Europski sud za ljudska prava, međutim, zaključio je drukčije i naveo da su novčane kazne predstavljale miješanje u pravo odvjetnice na slobodu izražavanja.

Sud je pritom prihvatio da su kazne bile propisane zakonom i da su imale legitiman cilj zaštite autoriteta pravosuđa, ali je naglasio da je ključno pitanje bilo jesu li bile nužne u demokratskom društvu. Ocijenio je da domaći sudovi nisu uzeli u obzir cjelokupan kontekst spornih izjava te da su one iznesene u žalbenom postupku, u okviru zastupanja interesa stranke, dok su kasniji navodi bili dio njezine obrane u postupku zbog izrečene kazne.

U presudi se ističe i da se radilo o internoj komunikaciji između odvjetnice i žalbenog suda, a ne o javnim istupima. Europski sud naveo je da sudovi, kao i druge javne institucije, moraju biti podložni kritici i preispitivanju te da je potrebno razlikovati oštru kritiku od uvrede. Iako su izjave bile oštre i zajedljive te su sadržavale ozbiljne primjedbe na rad suca, sud je zaključio da su bile usmjerene na izražavanje nezadovoljstva vođenjem postupka i njegovim trajanjem, a ne na osobno vrijeđanje.

Sud je razmatrao i visinu izrečenih kazni te ocijenio da nisu bile razmjerne legitimnom cilju zaštite autoriteta sudbene vlasti, osobito s obzirom na zakonski raspon kazni od 500 do 10.000 kuna. Nije bilo odlučno ni to što Raspović kazne još nije platila, jer su bile formalno izrečene i pravno izvršive. Europski sud zato je zaključio da miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja nije bilo nužno u demokratskom društvu i da je Hrvatska povrijedila članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Raspović nije dosuđena pravična novčana naknada jer je sud ocijenio da samo utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu satisfakciju za eventualnu neimovinsku štetu. Presuda je konačna.