Fernando Coimbra o Netflixovu globalnom broju 1: brazilska serija “Radioactive Emergency” vraća u fokus tragediju u Goiâniji

Netflixova brazilska serija “Radioactive Emergency” u kratkom je vremenu postala globalni broj 1 na platformi, a redatelj Fernando Coimbra, poznat po radu na “Narcosu”, kaže da je projekt za njega bio dugo priželjkivana prilika da ekranizira jednu od najmračnijih epizoda brazilske povijesti. Serija je temeljena na stvarnoj tragediji s cezijem-137 koja se 1987. dogodila u Goiâniji, u središnjem Brazilu, kada su dvojica muškaraca, tragajući za metalom, otvorila napušteni uređaj za terapiju raka. Unutra su pronašli tajanstveni plavi prah koji je svijetlio u mraku, ne znajući da rukuje izrazito radioaktivnim cezijevim kloridom.

Posljedice su bile katastrofalne. Taj je događaj prerastao u jednu od najtežih radioaktivnih nesreća na svijetu koja nije bila povezana s nuklearnom elektranom, s četiri izravne smrtne žrtve i više od 100.000 provedenih pregleda. Upravo ta kombinacija stvarne tragedije, kolektivnog straha i društvenih posljedica dala je seriji materijal za široko postavljen dramski prikaz koji je, prema Netflixu, pogodio publiku daleko izvan Brazila.

Elisabetta Zenatti, potpredsjednica Netflixova sadržaja u Brazilu, za Variety je rekla da je riječ o “snažnoj priči koja je zahtijevala brigu, talent i osjetljivost svih uključenih”. Dodala je i da teme serije, gotovo 40 godina nakon događaja, i dalje imaju duboku ljudsku relevantnost te su odjeknule diljem svijeta, nudeći prostor za promišljanje o današnjem društvu. Zenatti je posebno naglasila da je Netflix počašćen što je autor Gustavo Lipsztein donio priču koja mu je toliko bliska srcu, kako bi naslijeđe žrtava i onih koji su priskočili u pomoć u trenutku tragedije nastavilo živjeti.

Coimbra je za Variety otkrio da ga je projekt zatekao u gotovo sudbinskom trenutku: nakon godina želje da sam adaptira tu stvarnu priču, kontaktirala ga je produkcijska kuća Gullane. Ono što ga je posebno privuklo, kaže, bilo je to što je priča otvorila više različitih perspektiva. U njoj su, objašnjava, žrtve, fizičari, liječnici i vlada, a njegov je pristup bio da kroz likove istraži tko su oni zapravo i što ih pokreće.

Zajedno s Lipszteinom odlučio je seriju oblikovati kao triler s izraženom ljudskom jezgrom, pri čemu je ton pilota bio presudan. Coimbra je objasnio da su namjerno premjestili sve elemente koji gledatelju govore što će se dogoditi u sezoni iz pilot-epizode u drugu epizodu, kako bi prvi nastavak funkcionirao kao gotovo metodska, uvodna priča. Tek na samom kraju pilot-epizode gledatelj vidi događaj o kojem se govori, što redatelj uspoređuje s pristupom iz “Ralja”.

Adaptacija stvarne tragedije, međutim, nosila je niz izazova. Coimbra kaže da je ključno pitanje bilo kako spojiti stvarne osobe u fikcionalizirane likove, a pritom ostati vjeran žrtvama i preživjelima te vjerno rekonstruirati izgled i osjećaj vremena. Kako bi izbjegli senzacionalizam, produkcija je, prema njegovim riječima, inzistirala na vrlo prizemljenom i realističnom pristupu. Glumci su prošli dugu pripremu kako bi obiteljska dinamika djelovala uvjerljivo, a redatelj je želio da cijela priča odaje dojam stvarnog svijeta i stvarnih ljudi. Zato je, kaže, dopušteno i mnogo improvizacije, što seriji daje živost i spontanost.

Na vizualnoj razini Coimbra posebno ističe ambiciju projekta i suradnike koji su pomogli da se ona ostvari, među njima snimatelja Adriana Tejida iz filma “I’m Still Here” i scenografa Marcosa Pedrosa iz “Futuro Beacha”. Kako kaže, tajna uspjeha bila je okupiti najbolje moguće profesionalce, jer se stvari počnu slagati čim su takvi ljudi zajedno.

U širem kontekstu, uspjeh “Radioactive Emergencyja” dolazi u razdoblju u kojem brazilska kinematografija i televizija bilježe snažan međunarodni zamah. U posljednje dvije godine dva su filma, Walter Sallesov “I’m Still Here” i “The Secret Agent” Klebera Mendonçe Filha, osvojila višestruke nominacije za Oscara. Oba su smještena otprilike desetljeće prije radnje Netflixove serije i bave se kolektivnim sjećanjem na razdoblje vojne diktature. “Radioactive Emergency” pak ulazi u političku klimu neposredno nakon završetka režima, u vrijeme kada je nepovjerenje prema javnim institucijama i dalje bilo duboko ukorijenjeno.