‘Faces of Death’: B-horor iz sedamdesetih koji se poigrava gladnim apetitom za „stvarnim” užasom

Film „Faces of Death” Barbi Ferreira i Dacrea Montgomeryja dolazi kao poluironična, polumračna slasher meditacija na kultni mondo-horor iz 1978. godine, ali i kao podsjetnik koliko se publika i dalje lako zakači na sadržaj koji se prodaje kao nešto „stvarno”. U kritici se naglašava da novi film doista povremeno djeluje kao da je ispao ravno iz grindhouse estetike 70-ih: prljav, neugodan, namjerno eksplozivan i dovoljno samosvjestan da zna kako danas funkcionira pažnja publike na internetu.

Izvorni „Faces of Death” iz 1978. bio je dio šireg vala horora koji je publiku privlačio ne samo krvlju i nasiljem nego i osjećajem da gleda nešto autentično. U tekstu se kao početna točka tog ciklusa spominje Hitchcockov „Psiho” iz 1960., ali i navodi da je pravi kulturni potres izazvalo ubojstvo obitelji Manson, koje je postalo svojevrsna kolektivna noćna mora. Taj je šok zatim prenesen u horor sedamdesetih, osobito kroz filmove poput „The Texas Chain Saw Massacre”, koji se predstavljao kao istinita priča i nasilje servirao s dokumentarističkom grubošću.

S vremenom, taj se okus za ekstremnije sadržaje samo pojačavao. Nakon što su gledatelji „progutali” naslove poput „Texas Chain Saw” i „The Last House on the Left”, pojavila se želja za još višim intenzitetom, za još krvavijim prizorima i još većim osjećajem prekoračenja granice između fikcije i stvarnosti. Kritika tvrdi da je upravo ta glad publike za „pravim” užasom središnja ideja novog „Faces of Death”, koji ne pokušava biti običan remake niti još jedan lažni dokumentarac, nego slasher film koji tu opsesiju preispituje iznutra.

Redatelj i koscenarist Daniel Goldhaber, poznat po filmu „How to Blow Up a Pipeline”, ovdje navodno pristupa materijalu s metamedijskom sviješću. U središtu je ubojica koji rekreira i zatim objavljuje niz ubojstava i smaknuća iz starijeg filma, pretvarajući nasilje u krajnji oblik clickbaita. Poanta nije samo šokirati nego pokazati koliko je suvremena medijska kultura izgladnjela za sadržajem koji obećava zabranu, tabu i navodni „dokaz” da je nešto stvarno.

U tom se kontekstu film opisuje kao djelo koje kao da je zamišljeno za eru u kojoj su internetske legende, teorije zavjere i viralni mitovi postali dio svakodnevice. Kritika spominje i primjer Frazzledripa, urbanog mita o videozapisu koji je navodno pronađen na laptopu Anthonyja Weinera i koji je 2020. dospio čak i do razine pitanja u kongresnoj depoziciji Hillary Clinton o Epsteinovim spisima. Upravo takav kulturni okoliš, prepun opsesije grotesknim „dokazima” i uznemirujućim snimkama, čini pozadinu za priču o „Faces of Death”.

Glavna junakinja Margot, koju glumi Barbie Ferreira, prikazana je kao sramežljiva Zoomerica koja radi kao moderatorica sadržaja na platformi Kino. Ta je platforma opisana kao svojevrsni viralni trgovački centar za transgresivne videouratke, što dodatno naglašava kako se film bavi ekonomijom šoka, moderiranjem online sadržaja i stalnim pritiskom da se iz mase odvoji baš ono što će ljudi kliknuti iz znatiželje ili gađenja. Uz Ferreira, u filmu nastupa i Dacre Montgomery, a kritika njihov zajednički projekt opisuje kao „dovoljno pametan” B-film koji ima nešto za reći o današnjem apetitu za brutalnim sadržajem.

Premda se u recenziji ne radi o klasičnom tehnološkom naslovu, „Faces of Death” se snažno naslanja na digitalnu kulturu: na platforme, clickbait, moderiranje sadržaja i internetsku opsesiju autentičnošću. Upravo zato film prelazi granicu pukog horora i postaje komentar vremena u kojem nasilje više nije samo prikazano na ekranu, nego se neprestano pretače u formate, feedove i viralne objave. Novi „Faces of Death” tako ne govori samo o starom kultu filmova šoka, nego i o današnjem svijetu u kojem je pitanje što je stvarno, a što inscenirano, postalo dio svakodnevnog medijskog iskustva.