Privatni kredit je zapravo građen da preživi duhove velike financijske krize

Privatni kredit posljednjih je godina postao jedan od najpraćenijih segmenata financijskog tržišta, a nova procjena sugerira da taj poslovni model nije samo otporan na šokove nego bi, u određenim okolnostima, mogao biti i stabilniji od klasičnog bankarstva.

Dok se u javnosti često nameće pitanje može li rast tog tržišta stvoriti novi sustavni rizik, argument koji se sve češće čuje jest suprotan: privatni kredit nije dizajniran kao banka i upravo ga to čini otpornijim na scenarije poput onih koji su obilježili veliku financijsku krizu.

Središnja poruka je da financijske krize rijetko nastaju isključivo zbog gubitaka na imovini. Problem obično počinje tek kada se ti gubici sudare s krhkim izvorima financiranja. Kod tradicionalnih banaka poznat je taj nesklad: dugoročna i nelikvidna imovina financira se kratkoročnim obvezama koje se mogu povući gotovo odmah.

Kada povjerenje oslabi, takva kombinacija može pretvoriti upravljive gubitke u sustavnu krizu. Upravo zato pitanje nije samo koliko je neki portfelj rizičan, nego i koliko je financijska struktura koja ga podupire ranjiva.

U tom se okviru privatni kredit ističe kao model koji ne kopira banke, nego ih namjerno izbjegava. Prema opisu koji se navodi uz temu, taj sektor posluje s oko 65-postotnim kapitalnim jastucima i zaključavanjem ulaganja na 10 godina, što znači da novac nije izložen istom pritisku brzog povlačenja kao kod depozitnog bankarstva. Takva struktura smanjuje vjerojatnost nagle panike, masovnog bijega ulagača i domino-efekta koji je u prošlim krizama bio ključan okidač za širenje problema.

Zbog toga se privatni kredit u sve više analiza opisuje kao svojevrsna protuteža bankama, a ne njihov dvojnik. Wall Streetove institucije i fondovi koji djeluju u tom prostoru često se nazivaju „anti-bankama”, upravo zato što se oslanjaju na stabilnije, dugoročnije izvore kapitala i ne ovise o dnevnoj likvidnosti kakva opterećuje klasične kreditne institucije. To ne znači da rizika nema, ali znači da se rizici drukčije raspoređuju i teže pretvaraju u lančanu krizu.

Za ulagače i promatrače tržišta to je važna razlika. U vrijeme kada je svako brzo rastuće financijsko područje lako proglasiti potencijalnim izvorom sljedećeg sloma, privatni kredit zasad pokazuje obilježja koja idu u suprotnom smjeru. Ako su kapitalni jastuci zaista toliko visoki, a rokovi ulaganja toliko dugi, onda je manje vjerojatno da bi taj segment mogao doživjeti svoj „Lehmanov trenutak”. Umjesto da ponavlja slabosti banaka, privatni kredit je, prema toj logici, građen baš tako da ih preživi.