Preživjeli iz Srebrenice u UN-u: svijet mora nositi odgovornost

U sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku obilježavanje žrtava genocida u Srebrenici obilježile su poruke preživjelih o sjećanju, istini, odgovornosti i suprotstavljanju negiranju. Emina Sinanović, koja je kao dijete preživjela Srebrenicu, rekla je da je genocid odnio njezina oca, djeda i strica te ostavio pitanja koja nijedno dijete ne bi smjelo postavljati.

Prisjetila se noći koju je provela na hladnom tlu u Potočarima, unutar baze UN-a, okružena strahom, uplakanim ženama i zbunjenošću. Njezin otac Muriz ubijen je 13. srpnja 1995. u skladištu u Kravici, gdje su pogubljeni tisuće bošnjačkih muškaraca i dječaka. Imao je 32 godine. Prije nego što je otišao u šumu, u pokušaju da dođe do sigurnog područja, zagrlio je obitelj i rekao njezinoj majci: “Pazi na djecu.” To su bile posljednje riječi koje je obitelj od njega čula.

Godinama kasnije istražitelji su uz njegove posmrtne ostatke u sekundarnoj masovnoj grobnici pronašli samo malen predmet koji mu je pripadao. “Ne cijelo tijelo. Ne pravdu. Samo malu kutiju za cigarete”, rekla je Sinanović i dodala: “To je sve što mi je genocid ostavio.” U obraćanju je istaknula da genocid ne prestaje kada prestane ubijanje jer oduzima budućnost, zagrljaje, riječi i sjećanja.

Sinanović je upozorila i na negiranje zločina, ocijenivši ga nastavkom zločina. “Negiranje genocida nije politički stav”, rekla je. “To je sustavni pokušaj brisanja istine.” Dodala je i da ubojstvo njezina oca nije bila samo obiteljska tragedija, nego i neuspjeh međunarodne zajednice da zaštiti ljude u UN-om proglašenoj “zaštićenoj zoni”. “Ne tražim od svijeta da nosi moju bol. Tražim od svijeta da nosi odgovornost”, poručila je.

Na komemoraciji je govorio i Hasan Hasanović, preživjeli i predstavnik Srebreničkog memorijalnog centra. Prisjetio se da je imao 19 godina kada je Srebrenica pala u srpnju 1995., te da je prije rata živio jednostavnim životom u blizini Srebrenice s bratom blizancem Huseinom. Obitelj je, rekao je, nakon godina opsade, gladi i granatiranja, vjerovala da će im budućnost donijeti priliku, a ne rat, i da će ih UN-ovo sigurno područje zaštititi.

“Vjerovali smo da nas svijet nije napustio”, rekao je Hasanović. “Prevarili smo se.” Kada je enklava pala, pridružio se koloni muškaraca i dječaka koji su pokušali stići do slobodnog teritorija kroz šume. S njim su bili otac i brat blizanac, a u roku od nekoliko sati bili su razdvojeni. “To je bio posljednji put da sam vidio bilo kojeg od njih živog”, rekao je.

Hasanović je ispričao da je preživio dane zasjeda, granatiranja, iscrpljenosti, gladi i žeđi. U jednom trenutku, naveo je, došao je na svega nekoliko metara od srpskih vojnika prije nego što se okrenuo i pobjegao. “Preživio sam. Moj otac nije. Moj brat blizanac nije”, rekao je. Godinama kasnije, nakon što su njihovi posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama, pokopao ih je vlastitim rukama. “Nitko ne bi smio pokapati brata blizanca. Nijedan sin ne bi smio pokapati oca nakon što je tražio njegove ostatke”, poručio je.