Emina Sinanović u UN-u govorila o ocu ubijenom u genocidu u Srebrenici

Emina Sinanović, kćerka Muriza Sinanovića ubijenog tokom genocida u Srebrenici 1995. godine, obratila se u sjedištu Ujedinjenih nacija na komemorativnom skupu povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U emotivnom govoru govorila je o gubitku oca, djeda i dajidže, odrastanju bez roditelja, snazi svoje majke te odgovornosti međunarodne zajednice da čuva istinu o počinjenim zločinima.

Sinanović je obraćanje počela ličnom pričom o porodici koju je izgubila u genocidu. Kazala je: „Zovem se Emina Sinanović. Ja sam kćerka čovjeka čiji je život bio oduzet ne samo mecima, nego i izdajom svijeta koja je obećala zaštitu. Ja sam unuka čovjeka kojeg je odnio genocid. Ja sam sestrična čovjeka kojeg je odnio genocid.“

Govoreći o djetinjstvu bez oca, rekla je da se ne sjeća njegovog glasa ni zagrljaja, ali da pamti rat, strah i dane provedene u Potočarima. Prisjetila se i jula 1995. godine, kada je njen otac Muriz krenuo kroz šumu u pokušaju da pronađe sigurnost. Prema njenim riječima, prije odlaska zagrlio je njenu majku, brata i nju, a majci rekao: „Brini se o djeci.“ Dodala je da su to bile posljednje riječi koje je njezina majka čula od njega.

Sinanović je rekla da je njezina majka ispunila to obećanje i sama odgojila nju i brata, birajući život i dostojanstvo uprkos velikom gubitku. Navela je i da je njen otac Muriz ubijen 13. jula 1995. u skladištu u Kravici, gdje su, kako je rekla, uništeni brojni životi i snovi, te da je imao 32 godine.

Govoreći o godinama nakon genocida, istaknula je da je porodica dobila samo jedan mali predmet koji je pripadao njenom ocu. Rekla je da su istraživači mnogo godina kasnije vratili „ne njegovo cijelo tijelo, ne ni pravdu, nego malu kutijicu za cigarete“, pronađenu u blizini njegovih ostataka u sekundarnoj masovnoj grobnici. Poručila je da posljedice genocida traju i nakon prestanka nasilja, te da ono „krade budućnost“, „krade zagrljaje“ i „krade riječi koje nikad nećete čuti“.

U govoru je upozorila i na poricanje genocida, ocijenivši da se njime ne poriču samo historijske činjenice, nego se pokušava izbrisati istina. Spomenula je i Rezoluciju Generalne skupštine UN-a o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici, ocijenivši je važnim korakom, ali ne i dovoljnim bez konkretnih djela. Zaključila je da ne traži od svijeta da nosi njenu bol, nego odgovornost, te poručila da se historija ne može promijeniti, ali da se iz nje može učiti.