Kada javna ustanova prestaje biti obveznik poreza na dobit

Status pojedinih javnih ustanova našao se u fokusu tumačenja Ministarstva financija nakon što su im ukinuti podračuni vlastitih prihoda. U objavljenom mišljenju razjašnjeno je kako se takve promjene odražavaju na njihov porezno-pravni položaj, odnosno u kojim okolnostima više ne postoji osnova za obračun poreza na dobit pravnih osoba.

Prema navodima iz tumačenja, važeći zakon propisuje da porezni obveznik može biti i pravna osoba koja nije osnovana radi ostvarivanja dobiti, nego radi drugih ciljeva utvrđenih općim aktima, ali samo ako ostvaruje prihode na tržištu, kroz prodaju proizvoda ili pružanje usluga uz naknadu. U tu kategoriju ulaze nedobitne organizacije, među kojima su i ustanove čiji su osnivači država ili lokalna samouprava, ali i sindikati, udruge, zaklade i vjerske zajednice.

Za takve organizacije vrijede posebna pravila pri sastavljanju porezne bilance. Propisima je uređeno kako se sastavlja i podnosi porezna bilanca, uključujući obrazac koji koriste korisnici proračunskih sredstava. Ključni dokument u tom postupku jest Obrazac PBN, koji se popunjava na temelju podataka iz bilance prihoda i rashoda, odnosno Obrasca 2, u skladu s pravilima proračunskog računovodstva.

Promjena nastaje u trenutku kada se određenim korisnicima proračunskih sredstava ukinu podračuni vlastitih prihoda. Kako se navodi u tekstu, ta je mjera uvedena u okviru reforme proračunskog sustava i primjene sustava SPIRI, s ciljem centralizacije financijskih tokova i jačanja kontrole javnih sredstava. Posljedica takvog rješenja jest da ustanove više ne vode vlastite prihode na posebnim računima, nego se ta sredstva slijevaju izravno u javne prihode.

U praksi to znači i administrativnu promjenu: institucije kojima su ukinuti ti podračuni više nemaju obvezu sastavljati Obrazac 2 – bilancu prihoda i rashoda. Time se mijenja i osnova za sastavljanje porezne bilance, jer ključni podaci više ne postoje u ranijem obliku. Ministarstvo financija u tumačenju upravo na toj točki povezuje računovodstveni i porezni tretman takvih ustanova.

Najvažniji zaključak odnosi se na porezni status ustanova kojima su ukinuti podračuni vlastitih prihoda. Konkretno, u slučaju kazneno-popravnih zavoda, prihod koji su ranije ostvarivali više se ne smatra njihovim vlastitim prihodom, nego javnim prihodom države. Zbog toga se te ustanove, kada je riječ o tim sredstvima, više ne smatraju obveznicima poreza na dobit pravnih osoba.

Drugim riječima, iako formalno mogu zadržati status nedobitne organizacije, činjenica da prihodi više ne pripadaju njima, nego izravno proračunu, uklanja osnovu za oporezivanje po toj osnovi. Dio javnog sektora koji je ranije imao obveze vezane uz porez na dobit po osnovi vlastitih prihoda sada izlazi iz tog režima, ali ne zbog promjene djelatnosti, nego zbog promjene načina evidentiranja i raspodjele prihoda. Daljnji postupci i primjena ovakvog tumačenja ostaju vezani uz konkretan status pojedinih ustanova i njihovo proračunsko računovodstvo.