Većini ljudi nije ugodno kada ih dodiruju nepoznate osobe, ali kod hafefobije taj osjećaj prerasta u snažan i iracionalan strah od fizičkog kontakta. Riječ je o rijetkom anksioznom poremećaju koji može izazvati intenzivnu tjeskobu već pri pomisli na dodir, a stvarni kontakt kod nekih osoba dovodi do panike i izraženog izbjegavanja drugih ljudi.
Hafefobija se ne mora odnositi samo na dodir bilo koga. Kod pojedinih osoba javlja se tek kada ih dodiruje osoba određenog spola, a poznata je i pod nazivima aphefobija, aphenphosmphobia, chiraptophobia i thixophobia. Važno ju je razlikovati od alodinije: kod alodinije dodir izaziva fizičku bol zbog preosjetljivosti kože, dok je kod hafefobije prisutan strah, a ne bol. Upravo zbog toga reakcija može biti vrlo snažna, uz fizičke simptome i potrebu da se kontakt izbjegne.
Simptomi nisu isti kod svih. Neki ljudi mogu tolerirati dodir samo određenih osoba kojima vjeruju, drugi prihvataju isključivo kontakt koji sami započnu ili na koji su ranije pristali, dok pojedini ne podnose gotovo nikakav fizički dodir. Kod djece se hafefobija može pokazati kroz nekontrolisan plač, ukočenost pri dodiru, čvrsto držanje za roditelja ili ispade bijesa. Iako je većina oboljelih svjesna da njihov strah nije razmjeran stvarnoj opasnosti, on i dalje ostaje teško kontrolisati.
Izbjegavanje dodira može ozbiljno utjecati na svakodnevicu. Takve osobe mogu izbjegavati rukovanje i zagrljaje, društvena okupljanja ili se udaljavati od ljudi koji pokazuju romantično interesovanje. Budući da su dodir i bliskost važan dio odnosa među ljudima, ovakvo ponašanje može dovesti do usamljenosti, problema u partnerskim i porodičnim odnosima te društvene izolacije. Neliječena hafefobija povećava i rizik od razvoja anksioznosti, depresije te zloupotrebe alkohola ili drugih psihoaktivnih supstanci.
Ne postoji jedan jasan uzrok ovog poremećaja. Stručnjaci ga povezuju s kombinacijom genetskih, psiholoških i faktora iz okruženja. Veći rizik mogu imati osobe koje u porodici imaju članove s anksioznim poremećajima ili fobijama, one koje već imaju neku drugu specifičnu fobiju ili psihički poremećaj, osobe s traumatičnim ili neprijatnim iskustvom povezanim s fizičkim dodirom te one koje su po prirodi povučenije ili nesigurnije. Traumatska iskustva, uključujući seksualno zlostavljanje ili nasilje, mogu biti jedan od okidača, ali se hafefobija kod mnogih razvije i bez jasno prepoznatljivog razloga. Najčešće počinje u djetinjstvu, iako se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, a može se pojaviti i uz OKP, PTSP, mizofobiju, agorafobiju ili strah od gužve.
Vezane vijesti
