Na Sudu Bosne i Hercegovine u Sarajevu nastavljen je glavni pretres u predmetu „Muzička škola”, koji se vodi zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U tom predmetu optuženi su Nesib Talić, Sabahudin Sarajlić, Našid Delalić i Jasmin Karalić, a na ročištu su saslušani svjedoci Tužiteljstva BiH i oštećeni svjedoci.
Među njima je bio i zaštićeni svjedok pod šifrom, nekadašnji pripadnik Vojne policije HVO-a, koji je govorio o zbivanjima od početka hrvatsko-bošnjačkog sukoba u središnjoj Bosni do zarobljavanja i zatočenja u objektu poznatom kao Muzička škola u Zenici. Iskaz je obuhvatio i Vlatka Ivankovića iz Zenice te Sulejmana Bektaša iz Prnjavora kod Viteza, koji je tijekom rata bio pripadnik 7. muslimanske brigade i vojni policajac u toj zgradi.
Svjedok je naveo da je u vrijeme izbijanja sukoba bio stacioniran u školi sestara Dietrich u Zenici, današnjoj Osnovnoj školi „Miroslav Krleža”. Opisao je i događaj nakon informacije da je presretnuto vozilo Živka Totića te da je njegova pratnja likvidirana. Sa skupinom vojnih policajaca izišao je na mjesto događaja, osigurali su lokaciju do dolaska civilne policije, a potom su se vratili u svoj stacionar.
Prema njegovu iskazu, sigurnosna situacija u Zenici se narednih dana naglo pogoršavala, a nakon 17. ili 18. travnja, zajedno s još četvoricom vojnih policajaca, povukao se prema Zmajevcu, pa prema Čajdrašu i blizini župne crkve. Tamo su, kako je rekao, zatekli velik broj civila prognanih iz okolnih sela, nakon čega su odlučili predati naoružanje vojnim vlastima Armije BiH.
Nakon nekoliko dana u okolnim kućama, a potom i u stanu oca Dragana Jerkovića u Zenici, svjedok tvrdi da su ih 22. travnja 1993. u kasnim satima došli po njih, naredili im da legnu na pod i drže ruke iza leđa te ih odvezli u kombiju do Muzičke škole. Pred ulazom, kaže, dočekao ih je špalir policajaca s drvenim i gumenim palicama, a potom su pretučeni sprovedeni u podrum iza željeznih rešetkastih vrata.
U podrumu su, kako je opisao, zatekli druge zatočenike, civile i pripadnike HVO-a. Svjedok je rekao da su u prostoriji vladali muk, krvava odjeća, iscrpljenost i potpuna tišina, a da su zatočenici svakodnevno izvođeni na ispitivanja u prostorije na katu iznad podruma. Tamo su, prema njegovim riječima, ispitivani o položajima snajperista, minobacača, zemunicama i drugim vojnim informacijama, uz batine bez obzira na odgovor.
Dodao je da je tijekom jednog ispitivanja izgubio svijest nakon udarca tupim predmetom u glavu te da su ih nakon premlaćivanja vraćali u podrum. Opisao je i kako su se pojedini zatočenici vraćali s otvorenim ranama na glavi, dok je krv bila posvuda. Tijekom zatočenja, naveo je, trajalo je stalno dovođenje i odvođenje ljudi, a u prostoru se uglavnom nalazilo oko petnaest zatočenika.
Posebno se sjetio dolaska Ante Vrvila, kao i Ivice Kneževića i drugih zatočenika. Prostorija u kojoj su boravili, procijenio je, imala je tridesetak četvornih metara, na malim prozorima bile su vreće s pijeskom, za ležanje su služile drvene palete, a u kutu je stajala kanta za nuždu. Prvih nekoliko dana nisu dobivali hranu, a tek nakon tri ili četiri dana dobili su nekoliko konzervi ribe i dvije boce vode. Svjedok je rekao i da mu je Ante Vrvilo spomenuo kako poznaje Sabahudina Sarajlića, svoga susjeda.
Vezane vijesti
