Potraga za starinskom torinskom tavernom: gdje još živi piòla

Torino je poznat kao jedan od ozbiljnijih talijanskih gradova kad je riječ o hrani, ali iza uglađenih restorana i povijesnih kavana još postoji drugačiji, prizemniji sloj gastronomije. To su piòle, radničke kvartovske taverne u kojima se nekad pilo barbera vino s dvije noge na zemlji, a jelo jednostavno, domaće i bez ceremonije. Upravo takva mjesta, ili ono što je od njih ostalo, postala su cilj potrage za “pravom” starom torinskom tavernom.

Piòle su kroz desetljeća nestajale, mijenjale se ili prelazile u uglađenije osterije i restorane. Ipak, nekoliko ih je zadržalo duh nekadašnjih okupljališta: zidove izlizane vremenom, stolove bez pretencioznosti i jelovnike koji se oslanjaju na nekoliko provjerenih jela. U njima se još može naići na inćune sa zelenim umakom, kuhana jaja, hladne nareske, agnolotti, friciulin, vitello tonnato ili komade polente, a uz sve to često stiže i čaša lokalnog vina po vrlo pristojnoj cijeni.

Među mjestima koja se izdvajaju je Caffè Vini Emilio Ranzini, jedna od najdugovječnijih piòla u gradu, u kojoj se uz zalogaje za 2 ili 3 eura pije i vermut ili lokalna vina po cijenama od 2 do 6 eura za čašu. Atmosfera je živa i neuređena na najbolji mogući način: studenti, parovi i trgovci dijele prostor s fotografijama i starim novinskim isječcima na zidovima, a hrana dolazi iz vitrine i nosi se za stolove u dvorištu. U ponudi su, među ostalim, semolino, polenta, pržene mesne okruglice, friciulin te kruh s ruskom salatom ili vitello tonnatom.

Na drugom kraju grada, u piòli koju danas vode kćeri i unuci osnivača Celsa Chiantella, ritam je još obiteljskiiji. Ondje nema menija: slijedi nekoliko predjela, nekoliko tjestenina, dva ili tri glavna jela i deserti, a obrok se odvija bez žurbe i bez puno objašnjavanja. Na stol stižu antipasti s vitello tonnatom, tomino sirom, salame cotto i insalata russom, zatim paprike s bagna càudom, a potom agnolotti del plin i njoki u kremastom umaku od sira. Dvoje gostiju ondje su za cijeli ručak platili 37 eura, uz dojam da su baš takva mjesta temelj na kojem nastaju stalni gosti.

Na sjeveroistočnoj periferiji grada La Piola d’le Due Sörele privlači radnike i vozače koji svraćaju bez najave. Ručak ondje košta 12 eura po osobi i uključuje izbor prvog jela, pa drugo s prilogom, desert i kavu, uz barbera vino iz bokala. Najdojmljiviji zalogaj je polenta fritta, izvana hrskava, iznutra mekana. U blizini Sveučilišta u Torinu La Piola di Alfredo ostaje mjesto susreta studenata, obitelji i stalnih gostiju, s jelima poput carne cruda, brasata, tortellona s ricottom i špinatom te kolačem od lješnjaka, dok je račun ondje bio 17 eura.

Najbliže ideji ostarjele, ali još žive piòle djeluje Osteria Antiche Sere, na mirnoj rezidencijalnoj ulici, gdje se dolazi i rezervira unaprijed, a navečer je gotovo uvijek puno. U dvorištu pod lozom gosti čekaju stol, a unutra ih dočekuju tamne drvene obloge, bakreni lonci i stari satovi. Jelovnik se mijenja sezonski, ali ostaje dosljedan, pa se dijele antipasto misto, lokalni sirevi s medom, coniglio al vino bianco i deserti poput panna cotte ili torcetta sa zabajoneom, čokoladom i vrhnjem. Uz kuću koja se oslanja na preporuke i Facebook stranicu bez velike pompe, upravo ta poznata, nenametljiva toplina čini da se gosti vraćaju.