Kako videoigre i klikovi mogu pomoći u ranom otkrivanju depresije

Način na koji ljudi igraju videoigre mogao bi otkriti više o mentalnom stanju nego što se na prvi pogled čini. Znanstvenici sve češće analiziraju ponašanje igrača, uključujući brzinu reakcije, pokrete mišem, odluke tijekom igre i trenutak kada igrači odustaju od zadatka. U središtu tih istraživanja je i umjetna inteligencija, koja može prepoznati skrivene obrasce u takvim podacima.

Jedno istraživanje posebno je privuklo pažnju zbog jednostavne igre u kojoj igrači beru jabuke s digitalnog stabla. Kako se broj jabuka smanjuje, igrač mora odlučiti kada će odustati i preći na drugo stablo. U tom zadatku osobe koje su ranije imale dijagnozu depresije odustajale su znatno ranije od zdravih učesnika. Dok su zdravi igrači nastavili igrati sve dok prinos ne bi pao na oko pet jabuka, osobe s depresijom češće su odustajale već kada bi ostalo osam ili devet jabuka.

Istraživači smatraju da takvo ponašanje može biti povezano s anhedonijom, odnosno gubitkom sposobnosti uživanja u aktivnostima koje su ranije donosile zadovoljstvo. Svaki klik, pokret miša i odluka tijekom igranja mogu predstavljati digitalni trag, a znanstvenici ih nazivaju digitalnim bihevioralnim biomarkerima. Umjetna inteligencija potom može analizirati veliku količinu takvih podataka i tražiti obrasce koje je čovjeku teško uočiti.

Osim depresije, istraživači ispituju mogu li se na ovaj način razlikovati i druga stanja, poput bipolarnog poremećaja. Prednost ovakvog pristupa je što se podaci mogu prikupljati tijekom normalnog igranja, bez posebnih testova i dugotrajnih procedura. Stručnjaci vjeruju da bi ovakvi sistemi jednog dana mogli pomoći ljekarima da ranije prepoznaju promjene u ponašanju i prate reakciju pacijenta na terapiju.

Videoigre se već istražuju i kao dio terapijskih pristupa, posebno kod mladih. Ipak, znanstvenici upozoravaju da umjetna inteligencija ne može zamijeniti psihologa, psihijatra ili drugog zdravstvenog stručnjaka. Uz to, otvorena su i pitanja o zaštiti privatnosti, načinu prikupljanja podataka i mogućnosti pogrešne procjene. Zbog toga se ovakav pristup zasad vidi kao pomoć stručnjacima, a ne kao samostalan alat za postavljanje dijagnoze.