Kako se priroda vraća u rewilding krajolicima i zašto ih sve više posjećuju putnici

Priroda se na nekim mjestima vraća brže i vidljivije nego što bi se očekivalo, a upravo to pokazuje niz rewilding projekata od Kostarike do Škotske, Njemačke i Španjolske. Riječ je o prostorima koji su nekoć bili preintenzivno iskorištavani, a danas se obnavljaju kroz sadnju, vraćanje vode, prestanak štetnih praksi i ponovno uspostavljanje ravnoteže u ekosustavu. U mnogim slučajevima uz taj se proces veže i turizam, koji pomaže da takvi projekti dugoročno opstanu.

Biolog za očuvanje prirode Esteban Brenes-Mora, koji radi za organizaciju Re:wild, kao primjer navodi Tapir Valley Nature Reserve u Kostariki. Na području uz nacionalni park Tenorio Volcano nekad je bio stočarski ranč, a u 1990-ima su ondje nestali gotovo svi tragovi bioraznolikosti. Nakon desetljeća intenzivnog rewildinga, uključujući nova sadila i obnovu lagune, područje je ponovno postalo stanište tapira i drugih vrsta. Brenes-Mora pritom ističe da se kroz prijelaz na ekoturizam koristi može ostvariti širem krugu ljudi nego u razdoblju stočarske proizvodnje.

Sličan primjer daje i Škotska. Organizacija Scotland: The Big Picture, osnovana 2008., danas surađuje s desecima vlasnika zemljišta i projekata diljem zemlje. Među njima je i Ballintean Mountain Lodge, imanje u Cairngormsima koje je 1995. bilo preopterećeno konjima i iskorišteno kao konjički centar. Nakon tri desetljeća pristupa koji se opisuje kao “puštanje prirode da vodi”, prostor je postao raznolika mješavina travnjaka, šumarka i grmlja, s bogatom poplavnom ravnicom uz rijeku Feshie. Lisa Chilton, izvršna direktorica organizacije, kaže da je takva obnova moguća na različitim skalama i da rewilding nije rezerviran samo za velike posjede.

Rewilding Europe danas okuplja 100 inicijativa u 29 država, dok Re:wild među svojim podržavateljima ima i Leonarda DiCaprija. U praksi projekti često počinju prestankom štetnih aktivnosti poput intenzivne poljoprivrede, sječe šuma ili prekomjerne ispaše. Jedan od primjera je Lusatian Lakeland u istočnoj Njemačkoj, gdje se napušteni površinski rudnici lignita pune vodom kako bi nastao najveći umjetni močvarni krajolik u Europi. U članku se navodi i da su jezerska i planinska područja posebno cijenjena u rewildingu zbog vode, koja ubrzava oporavak ekosustava.

Uspješni projekti, međutim, nisu samo priča o divljini bez ljudi. Charlie Burrell, koji je s književnicom Isabellom Tree pretvorio Knepp Estate u Zapadnom Sussexu iz slabašnog gospodarstva u projekt rewildinga na 3.500 jutara, kaže da je riječ o dubljem načinu razmišljanja o budućnosti i odnosu prema prirodi. Na imanju danas žive goveda, svinje, jeleni i poniji, a ondje su se vratile i rijetke vrste poput ljubičastog cara i noćnih ptica pjevica. Burrell ističe i da Knepp sada ostvaruje više prihoda kao obnovljeni ekosustav nego dok je bio farma, uz desetke tisuća posjetitelja godišnje.

Takav model vidi se i drugdje. U Lusatian Lakelandu posjetitelji dolaze na boravke uz jezera nastala na nekadašnjim rudarskim područjima, dok je Tapir Valley Nature Reserve postao snažno uporište ekoturizma. U južnom iberijskom planinskom lancu, gdje su se u depopuliranim krajevima obnavljali prostori i bioraznolikost, projekt Iberian Highlands obuhvaća 2,1 milijun jutara i nudi staze za pješačenje i biciklizam, uz mogućnost susreta s ponovno uvedenim strvinarima, iberijskim risom, divljim konjima i taurosima. Na kraju je poruka ovih mjesta ista: kad se prirodi da prostor, ona se može vratiti, a posjetitelji pritom postaju dio održavanja tog oporavka.