Za milione ljudi širom bivše Jugoslavije ljetovanje nije bilo samo godišnji odmor, nego događaj kojem se radovalo mjesecima unaprijed. Nije bilo interneta, aplikacija za rezervaciju smještaja ni navigacije koja vodi do odredišta, ali je odlazak na Jadran bio jedan od najiščekivanijih trenutaka u godini. Uspomena na ta putovanja i danas se prepričava sa osmijehom, a posebno prizor polaska kada se činilo da u automobil mora stati gotovo cijela kuća.
Pakovanje je počinjalo danima ranije. U gepeku i na krovnom nosaču završavali su peškiri, suncobran, gumeni dušek, lopte, rekviziti za plažu, frižider-torba, koferi, šatori, pa i poneki lonac ili šerpa. Djeca su sjedjela stiješnjena između torbi i dušeka na napuhivanje, a na put se često kretalo u zoru, oko tri ili četiri sata, kako bi se izbjegle najveće vrućine. Dok je otac vozio, majka je držala geografsku kartu i pazila da se ne promaši skretanje, a sa zadnjeg sjedišta stizalo je isto pitanje: „Jesmo li stigli?”
Jadranska magistrala bila je puna automobila s tablicama iz svih krajeva tadašnje države. Klima-uređaja nije bilo, prozori su bili širom otvoreni, radio je svirao najveće hitove tog vremena, a putovanje je trajalo satima. Prva pauza bila je gotovo obavezna: na haubi automobila ili drvenom stolu pored puta otvarali su se domaći sendviči sa salamom, pohovane šnicle ili piletina, kuhana jaja, paradajz, sokovi i kafa iz termos boce. Za mnoge je to bio dio putovanja koji se jednako pamtio kao i samo more.
Malo ko je odsjedao u luksuznim hotelima. Mnoge porodice ljetovale su u sindikalnim odmaralištima svojih preduzeća ili u kampovima uz samu obalu. Tamo nije bilo velikih razlika među gostima: direktori, radnici i njihove porodice sjedjeli su za istim stolom, igrali šah, karte ili boćali, dok su se djeca bez teškoće upoznavala i stvarala prijateljstva koja su trajala godinama. Mnogi se i danas sjećaju kako su svakog ljeta na istom mjestu susretali drugare iz Sarajeva, Skoplja, Zagreba, Ljubljane, Beograda ili Titograda.
Na plaži nije bilo bluetooth zvučnika, influensera ni beskrajnog fotografisanja. Čuli su se talasi, dječji smijeh i lopta koja leti preko improvizovane mreže za odbojku. Gradile su se kule od pijeska, skupljale školjke, ronilo za kamenčićima, igrale se karte i „Ne ljuti se, čovječe”, dok su odrasli satima razgovarali sa ljudima koje su tek upoznali. I ljetni detalji danas djeluju kao dio nekog drugog vremena: providne plastične sandale, prodavac koji plažom doziva „Krofne sa džemom! Krofne sa čokoladom!”, sladoled u kugli ili plastičnoj loptici i razglednice s porukom „Puno pozdrava sa sunčanog Jadrana”. Posebno mjesto ima i foto-aparat sa filmom od 24 ili 36 snimaka, jer se fotografisalo pažljivo, bez brisanja i ponavljanja.
Nakon dana na plaži svi su se sređivali za večernju šetnju rivom ili korzom. Miris pečenog kukuruza, palačinki i sladoleda širio se ulicama, a sa terasa hotela dopirali su zvuci žive muzike. Djeca su jurila balone, odrasli ispijali Cocktu ili hladno piće, a more je bilo kulisa ljetnih večeri koje su se dugo pamtilе. Možda tada nije bilo luksuznih apartmana, klima-uređaja, interneta ni društvenih mreža, ali bilo je bezbrižnosti koju mnogi i danas prizivaju čim osjete miris mora ili čuju staru ljetnu pjesmu.
Vezane vijesti
