Izraelske mjere pojačale kontrolu nad Ibrahijinom džamijom u Hebronu

Ibrahijina džamija u Hebronu, jedno od najvažnijih islamskih svetih mjesta i palestinski nacionalni simbol, danas je pod daleko strožom izraelskom kontrolom nego prije nekoliko desetljeća. Za Palestince je pristup tom prostoru sve teži, a mjere koje se ondje provode sve više podsjećaju na politike koje Izrael primjenjuje kod Al-Akse u Jeruzalemu.

Za Arefa Jaberа, 51-godišnjaka iz hebronske četvrti koja nosi obiteljsko prezime, džamija je udaljena jedva 50 metara od kuće. Ta blizina obilježila je i njegovo djetinjstvo: ondje je redovito molio i odrastao uz mjesto koje je za njegovu obitelj i cijeli grad imalo duboko vjersko i nacionalno značenje. Danas, kaže ovaj stanovnik Hebrona, njegova djeca više nemaju isto iskustvo.

Prekretnica je bila masakr iz 1994. godine, kada je izraelski doseljenik Baruch Goldstein ubio 29 palestinskih vjernika. Umjesto pravde za Palestince, uslijedila su dodatna ograničenja i pojačane restrikcije. Nakon napada, Izrael je počeo poduzimati korake koji su, u praksi, značili preuzimanje sve veće kontrole nad Ibrahijinom džamijom, poznatom Židovima kao Pećina patrijarha.

Još od 1968. godine, godinu nakon što je Izrael zauzeo palestinski teritorij, doseljenici počinju uspostavljati ilegalnu prisutnost u Hebronu, a tu su prisutnost s vremenom širili uz sve veću potporu izraelske vlade. Nakon masakra 1994. godine, zatvarani su veliki dijelovi Hebronova Starog grada i južnog područja oko džamije, a prostor je podijeljen između muslimana i nekoliko stotina židovskih doseljenika, kojima je dopušteno moliti ondje.

Slijedio je Hebronski sporazum s Palestinskom samoupravom iz 1997. godine, koji je grad podijelio na dvije zone: H1, pod palestinskom kontrolom, čini 80 posto područja, dok je H2, pod izraelskom kontrolom, 20 posto grada, ali uključuje Ibrahijinu džamiju i Stari grad. Upravo u tom dijelu naselja doseljenička aktivnost dodatno je ojačala.

Doseljenici su unutar Starog grada osnivali ilegalne ispostave i postupno širili svoju prisutnost, preuzimajući nove kuće pod zaštitom izraelske vojske. U isto vrijeme Palestinci su bili izloženi zatvaranjima, ograničenjima i represivnim mjerama s ciljem da ih se potisne iz Starog grada i olakša izraelska kontrola nad džamijom.

Za Jaberа je to značilo i nestanak svakodnevice koju je poznavao. Nadao se da će njegova djeca svakodnevno moliti u džamiji i upoznati je kao što je on nekoć mogao, no izraelske mjere to su onemogućile. Od 1994. godine južni ulaz, kojim su se stanovnici njegove četvrti služili za pristup, zatvoren je, pa su prisiljeni koristiti zaobilazne pravce. Put od svega 50 metara pretvorio se u obilazak dug gotovo tri kilometra.

Tako se, više od tri desetljeća nakon masakra, kontrola nad jednim od najosjetljivijih mjesta u Hebronu dodatno učvrstila, dok Palestinci upozoravaju da se svakodnevnim restrikcijama postupno mijenja i samo lice grada.