Deset godina poslije, nijedan telefon nije zamijenio ono što je Google obećao projektom Ara

Googleov Project Ara trebao je smartphone pretvoriti u uređaj koji se slaže i nadograđuje kao osobno računalo. Ideja je bila jednostavna, ali za tržište gotovo revolucionarna: umjesto da nakon dvije ili tri godine mijenjate cijeli telefon, zamijenili biste samo dio koji je zastario ili oštećen. Ako vam oslabi kamera, promijenite kameru. Ako vam ponestane memorije, dodate novi modul. Ako želite bolju bateriju, jednostavno je nadogradite. U teoriji je to zvučalo kao tehnološka utopija, a Project Ara je neko vrijeme djelovao kao ozbiljan pokušaj da se takva budućnost i ostvari.

Deset godina kasnije, međutim, tržište je otišlo u potpuno suprotnom smjeru. Umjesto modularnosti i lakoće nadogradnje, proizvođači pametnih telefona sve češće zatvaraju svoje uređaje, a ni popravak više nije jednostavan kao nekad. Umjesto da potiču korisnike na zamjenu samo jednog dijela, mnogi modeli dizajnirani su tako da je i osnovna servisabilnost otežana. Upravo zbog toga Project Ara danas djeluje kao propuštena prilika, a ne samo kao još jedan ambiciozan, ali nerealiziran eksperiment.

Autor teksta podsjeća da mu se misao o Aru vraća svaki put kada je prisiljen mijenjati telefon. Nekad je dovoljno da kamera više ne zadovoljava, dok su ostale komponente i dalje sasvim funkcionalne. U takvoj situaciji logično bi bilo zamijeniti samo modul kamere, a ne cijeli uređaj. No pametni telefoni i dalje funkcioniraju po staroj logici potpunog ciklusa zamjene, što korisnike gura u kupnju novog modela i onda kada im to zapravo nije potrebno. Upravo je to bila jedna od ključnih točaka Project Aree: telefon koji raste i mijenja se zajedno s vlasnikom, umjesto da ga se svako toliko baca u novi potrošački krug.

Da je Project Ara opstao i došao do 2026. godine, danas bi, prema tekstu, izgledao bitno drukčije nego u prvim prototipima. Autor čak ironično primjećuje da bismo tada svake godine znali tko osvaja MKBHD-ovu nagradu za najpopravljiviji telefon godine, jer bi modularnost prirodno gurala industriju prema boljoj servisabilnosti. Usto, takav bi uređaj imao i daleko širi utjecaj na cijelo tržište, jer bi postavio drugačije standarde za dizajn, održavanje i nadogradnju mobitela.

To je posebno važno u trenutku kada tehnološka industrija pokušava dostići ekološke i održivostne ciljeve, često oslanjajući se na reciklirane materijale i druge parcijalne mjere. Project Ara mogao je biti proizvod koji bi druge brendove natjerao na drukčije razmišljanje: nadogradnje bi bile smislenije, preciznije i lokalizirane samo na dio uređaja koji je doista zastario. Time bi se smanjile nepotrebne zamjene hardvera, trošak za korisnike i količina elektroničkog otpada.

Uz to, Ara bi, prema tekstu, lako postao i simbol prava na popravak. Danas dobar rezultat popravljivosti na pametnom telefonu najčešće znači da je oštećeni dio relativno jednostavno zamijeniti, a da pritom nije potrebno mijenjati i s njim povezanu glavnu komponentu. Kod modularnog koncepta takvo bi pitanje bilo riješeno mnogo ambicioznije: sama arhitektura uređaja bila bi postavljena oko zamjenjivih dijelova, a ne oko otežavanja servisiranja. Drugim riječima, Project Ara mogao je postaviti industrijski standard, umjesto da samo solidno prođe na ljestvicama popravljivosti.

Za korisnike bi posljedice bile vrlo praktične. Umjesto stalnog pritiska da svake dvije ili tri godine kupuju novi telefon, mogli bi postupno ulagati u dijelove koji im zaista trebaju. Ako kamera zastari prije ostalih komponenti, zamijeni se samo ona. Ako baterija oslabi, ugradi se nova. Time bi se promijenila i ekonomija pametnih telefona, jer proizvođači više ne bi mogli računati na isti ritam poticanja potrošača na potpunu zamjenu uređaja. Uz manje otpada i manje nepotrebne kupnje, korisnik bi istodobno dobio i veći osjećaj vlasništva nad uređajem.

Autor zaključuje da bi Project Ara mogao vratiti i onu vrstu entuzijazma koja je nekoć pratila slaganje i dorađivanje računala, odnosno osjećaj da tehnologiju možete prilagoditi sebi, a ne obrnuto. Upravo zato cijela priča i deset godina kasnije ostaje toliko zanimljiva: ne zato što je Google tada uspio, nego zato što industrija od tada nije ponudila ništa što bi doista zamijenilo tu ideju. Pametni telefoni postali su snažniji, tanji i zatvoreniji, ali ne i fleksibilniji. A to je, prema ovoj analizi, možda najveći gubitak koji je mobilno tržište dopustilo.