Pravo glasa žena danas se podrazumijeva kao jedno od osnovnih demokratskih prava, ali put do političke ravnopravnosti u Evropi bio je dug i neujednačen. Zanimljiva mapa koju je objavio GeoMapped prikazuje kako se to pravo širilo evropskim državama tijekom više od sedam decenija, uz velike razlike od zemlje do zemlje.
Prva je historiju promijenila Finska, koja je još 1906. godine ženama dala i pravo da glasaju i pravo da budu birane u parlament. Time je postala evropski pionir u političkoj ravnopravnosti. U godinama koje su uslijedile slijedile su Norveška 1913. i Danska 1915., a veliki val promjena zahvatio je Evropu poslije Prvog svjetskog rata, kada su žene pravo glasa dobile u Rusiji, Njemačkoj, Poljskoj, Austriji i još nizu država.
Ipak, Evropa nije napredovala istim tempom. Velika Britanija se često pogrešno navodi kao jedna od prvih zemalja, ali je ženama tek 1928. godine omogućila potpuno jednako biračko pravo. Ranije su glasale samo pojedine kategorije žena, i to uz starosna i imovinska ograničenja. Na jugu kontinenta promjene su stizale sporije: Španija je pravo glasa uvela 1931, Francuska tek 1944, Italija sredinom četrdesetih godina, dok su žene u Grčkoj na puno biračko pravo čekale do 1952. godine.
U tom evropskom slijedu nalazi se i BiH, gdje je to pravo stiglo kasnije nego u nizu zapadnoevropskih država. Upravo zato ovakve mape podsjećaju koliko je proces političke jednakosti trajao dugo i koliko su se različite države kretale različitim brzinama. Danas se pravo glasa žena doživljava kao standard, ali povijest pokazuje da je do tog standarda trebalo stići kroz niz postepenih promjena, od prvih pionirskih odluka do kasnijeg širenja biračkog prava širom kontinenta.